Anoreksija nervoza (u narodu često nazivana samo anoreksija) je poremećaj jedenja potencijalno opasan po život, kojeg karakteriše nesposobnost za održavanje minimalno normalne težine, razorni strah od debljanja, neumorne prehrambene navike koje sprječavaju debljanje, kao i poremećaj u načinu na koji se tjelesna težina i izgled percipiraju.
Anoreksija obično nastaje kod mladih ljudi u doba puberteta i podrazumijeva ekstremno gubljenje težine. Ljudi koji pate od anoreksije su ubjeđeni da su gojazni iako su veoma mršavi.
U ovakvim slučajevima i mala količina hrane postaje opsesija, stoga se unos kalorija ograničava na minimum.
Anoreksija – simptomi
Oni koji pate od Anoreksije izgladnjuju sebe uprkos jakom osjećaju gladi. Vjerovatno najstrašniji aspekt ove bolesti predstavlja činjenica da oboljeli od ovog poremećaja nastavljaju da misle da su gojazni iako su nevjerovatno mršavi. Iz još neustanovljenog razloga ovi ljudi se užasavaju svakog dobijenog kilograma. Hrana i težina postaju opsesija. Čudni rituali prilikom jela su takođe simptomi anoreksičnih osoba. Oni obično odbijaju da jedu pred drugima, često skupljaju recepte i pripremaju izvrsne obroke svojim ukućanima, ali oni sami nikada ne probaju hranu. U najvećem broju slučajeva vežbaju svakog dana ne bi li držali težinu pod kontrolom. Gubitak menstrualnog ciklusa kod žena, a impotencija kod muškaraca su česti pratioci i simptomi ove bolesti.Anoreksiju je ponekad teško prepoznati s obzirom na to da gubitak kilograma može imati više uzroka, a također može biti praktikovan i na zdrav način.
Anoreksija – znakovi prepoznavanja
Postoji nekoliko znakova koji upućuju na to da bi osoba mogla imati ovaj poremećaj prehrane:
- pothranjenost i nagli gubitak kilograma,
- opsesija hranom i kontrolom tjelesne težine,
- učestalo provjeravanje tjelesne težine vaganjem, ponekad i po nekoliko puta,
- kompulzivno kontroliSanje nutritivnih i kalorijskih vrijednosti namirnica,
- izbjegavanja određenih namirnica kao što su meso, pšenica, itd.,
- pretjerana tjelovježba,
- isticanje prekomjerne težine, čak i kad to nije slučaj,
- povlačenje iz društvenih aktivnosti, posebno onih koje uključuju hranu,
- česta depresija te osjećaj letargičnosti (nedostatka energije) i osjetljivost na hladnoću,
- konzumiranje velikih količina vode prije odlaska ljekaru kako bi se dobilo na težini.
Anoreksija – specifični simptomi
Osobe koje pate od ovog poremećaja osjećaju vrlo intenzivan strah od dobijanja na težini. Ovaj strah je nezavisan od stvarne težine osobe i prisutan je čak i kada je osoba veoma blizu smrti usljed izgladnjivanja. Strah je zapravo povezan sa poremećenom slikom o sebi i takođe predstavlja jedan od simptoma. Osoba koja pati od ove bolesti vjeruje da su tjelesna težina, oblik i veličina direktno povezani sa njihovim osjećajem (što su mršaviji bolje se osećaju). Često je prisutno vjerovanje da što su mršaviji to su vrjedniji kao ljudska bića. Naravno anorektične osobe nisu svjesne da su bolesne i konstantno negiraju ozbiljnost stanja u kojem se nalaze.
Anoreksija – lječenje
Lječenje ovog oboljenja je često veoma teško. Neke individue su vrlo odlučne u odbijanju pomoći. Ovo se događa zbog podmukle prirode ove bolesti koja pustoši ne samo tijelo već kod osobe stvara negativnu samopercepciju.
Čim se utvrdi da je osoba oboljela od ovog poremećaja neophodno je uraditi kompletn ljekarski pregled da bi se procjenilo zdravlje.
Kao prvo, najvažnije je vratiti tjelesnu težinu na normalan nivo. Vrlo je važna raznolikost hrane te adekvatan unos kalorija. Psihoterapija, redovno medicinsko praćenje i vođenje prehrane trebali bi biti programa liječenja anoreksije. Bolničko lječenje je potrebno u slučajevima kad je pacijent izgubio više od 25% svoje uobičajene tjelesne težine.Gotovo svi oboljeli ne vide problem za težinom ili gledaju na sebe kao na gojazne ljude. Shodno tome, obično se ne prijavljuju sami već ih dovode članovi porodice ili prijatelji kod ljekara. Zbog prirode bolesti neophodno je da sve osobe koje su uključene u oporavak pacijenta moraju biti kooperativne i moraju podržavati pacijenta u nastojanjima da ozdravi. Vrlo je teško natjerati pacijente na saradnju naročito ukoliko su dovedeni u zdravstvenu ustanovu protiv njihove volje.
Najvažnija je psihoterapija kako bi se otkrili emocionalni problemi i teškoće međuljudskih odnosa koji se možda nalaze u pozadini bolesti. Porodična terapija je također važna kod mlađih bolesnika. Od preparata se često propisuju cinkov sulfat, dodatne količine ostalih hranjivih tvari, sredstva za pojačavanje apetita, antidepresivi, kao i sredstva protiv tjeskobe. Bez liječenja, smrtnost je blizu 10% kod težih oblika, ali uz adekvatnu terapiju čak polovica bolesnika većinom vraća svu izgubljenu težinu te dolazi do povlačenja svih endokrinih i drugih komplikacija.
Pratite nas na društvenim mrežama