Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Opsesivno-kompulzivni poremećaj karakterišu nerazumne misli i strahovi (opsesije), koje osobu tjeraju na ponavljajuće prisilno (kompulzivno) ponašanje.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u grupu anksioznih poremećaja, a okakaraterisan je pojavom opsesivnih misli i kompulzivnih radnji. Ljudi koji pate od ovog poremećaja shvaćaju iracionalnost svojih postupaka i doživljavaju ih neugodnim, ali ih ne mogu spriječiti. Shodno tome, svi aspekti života mogu biti zahvaćeni (posao, škola, međuljudski odnosi), a mnoge aktivnosti ograničene.

Šta je opsesivno-kompulzivni poremećaj

Iako kompulzivne radnje u osnovi jesu pokušaj smanjenja anksioznosti, rezultat je često sasvim suprotan pa je one mogu još dodatno pojačati.
Opsesije su mentalni događaji koji se javljaju u obliku nametajućih misli, osjećaja ili ideja, dok se kompulzije odnose na ponašanje pri kojem se ne može kontrolisati ponavljanje određenih radnji (brojanje, provjeravanje, izbjegavanje). Kad se radi o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, oboljela osoba može patiti od opsesija ili kompulzija, a može istovremeno imati i obe komponente ovog poremećaja.

Kompulzivne radnje obično nastaju kao reakcija na opsesivne misli s ciljem redukcije anksioznosti. Naptimjer, ako osoba vanjski svijet doživljava izvorom zaraze i pri tome razvije strah od dobivanja zarazne bolesti, kompulzivnom radnjom ponavljanja pranja ruku će pokušati smanjiti napetost povezanu s mogućnošću da se zarazi. Iako kompulzivne radnje u osnovi jesu pokušaj smanjenja anksioznosti, rezultat je često sasvim suprotan pa je one mogu još dodatno pojačati. Zbog ovoga se razvije začarani krug iz kojeg osoba teško izlazi bez stručne pomoći.

Opsesivno-kompulzivnog poremećaja – učestalost

Opsesivno-kompulzivni poremećaj se nerijetko razvija uz druge psihijatrijske bolesti, najčešće uz depresivni poremećaj i socijalnu fobiju.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj je jedan od češćih psihijatrijskih poremećaja s učestalošću u populaciji od 2 do 3 posto. U odrasloj dobi muškarci i žene su podjednako zahvaćeni, dok se u adolescenciji češće javlja kod dječaka. Obično se javlja u dobi od 20 godina, diskretno ranije kod muškaraca nego kod žena, a rjeđe u vrlo ranom životnom periodu ili poslije 35. godine života.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj se nerijetko razvija uz druge psihijatrijske bolesti, najčešće uz depresivni poremećaj i socijalnu fobiju, a može se javiti istovremeno i s alkoholizmom, generaliziranim anksioznim poremećajem, specifičnim fobijama, paničnim poremećajem, poremećajima ishrane i poremećajima ličnosti.

Postoji svojevrsna sličnost između opsesivno-kompulzivng poremećaja i opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti, no ova se dva poremećaja ipak mogu jasno razlikovati. Kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti radi se o naglašenim crtama ličnosti gdje osoba poklanja preveliku pažnju detaljima i teži perfekcionizmu, no sklonost ovakvom ponašanju ne remeti bitno njeno svakodnevno funkcioniranje te se ne razvijaju kompulzivne radnje.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj – uzroci nastanka

Važniji rizični faktori u razvoju opsesivno-kompulzivnog poremećaja su genetika, poremećaj neuroprijenosnika te razni psihosocijani čimbenici.
Ne postoji jasan uzrok koji dovodi do ovog poremećaja, ali možemo govoriti o rizičnim faktorima koji su s njim povezani. Važniji među njima su genetika, poremećaj neuroprijenosnika te psihosocijani čimbenici koji uključuju kvalitet odnosa u ranom razvoju, usvojene obrasce ponašanja i izlaganje stresorima. Studije pokazuju da bliski srodnici (braća, sestre, djeca) oboljelih osoba imaju znatno veći rizik za razvijanje ovog poremećaja. Rizik je utoliko veći ukoliko je oboljeli opsesivno-kompulzivni poremećaj razvio još u djetinjstvu ili adolescenciji.

Istraživanja neuroprijenosnika ukazuju na mogućnost da poremećaj u regulaciji serotonina može imati veze s razvojem ovog poremećaja. U prilog ovome govori i činjenica da se u njegovom liječenju dobar rezultat postiže s lijekovima koji povećavaju nivo serotonina. U stručnoj literaturi se razvoj simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja često povezuje s lošim međuljudskim odnosima unutar porodice i neadekvatnom brigom roditelja za dijete, kao i s izlaganjem raznim stresovima. Ako je osoba u djetinjstvu bila izložena psihičkom ili fizičkom zlostavljanju, imat će veći rizik za razvoj opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Trudnoća i rođenje djeteta, kao pozitivni stresovi, također mogu biti okidač za intenziviranje simptoma.

Opsesivo – kompulzivni poremećaj -simptomi

Glavno obilježje opsesivno-kompulzivnog poremećaja su opsesije i kompulzije, najčešće u kombinaciji jednih s drugima. Opsesije su misli, osjećaji i ideje kojima se pacijent ne može oduprijeti, a istovremeno ga čine tjeskobnim. Kompulzije su svojevrsni odgovor na opsesije i pokušaj da se smanji tjeskoba. Iako je svjestan nesvrsishodnosti ovih radnji, pacijent ih ne može kontrolisati.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj – najčešće opsesije

• Strah od zaraze – ovakvi pacijenti pate od intenzivnog straha da će u kontaktu s vanjskim svijetom oboljeti od neke zarazne bolesti. Zbog toga učestalo peru ruke, ponekad do te mjere da površinski sloj kože bude oštećen. U eksrtemnim situacijama zbog ovog straha uopšte ne izlaze iz svojih stanova.
• Patološka sumnja – pacijenti koji razviju patološku sumnju skloni su sve provjeravti više puta jer je ova sumnja često povezana sa strahom od prijeteće opasnosti. Naprimjer, osoba će se vratiti nekoliko puta u stan kako bi provjerila da li je isključila peglu ili plin.
• Nametajuće misli – u ovom obrascu ponašanja opsesije nisu praćene kompulzijama, a obično se odnose na agresivne ideje ili ideje povezane sa seksualnošću ili nekim tabuom. Npr., majka može imati strah da će povrijeditii svoje dijete, no može se javiti i strah od samoozljeđivanja.
• Sklonost simetriji – pacijenti skloni simetriji teže tome da stvari oko njih budu poredane na strogo određen način. Skloni su perfekcionizmu zbog kojeg im jednostavne radnje poput brijanja ili jela mogu trajati satima. Kao odgovor na ovu opsesiju razviju kompulzivne radnje kojima stvari redaju u skladu sa svojom unutrašnjompotrebom. Npr., mogu u trgovini mijenjati raspored proizvoda na polici jer im smeta način na koji su složeni.

Treba naglasiti kako se ne može svako provjeravanje proglasiti kompulzijom. Mnogima se, naime, se može dogoditi da se vrate i dva puta provjere jesu li zaključali vrata ili isključili peglu. Ono što osobu oboljelu od opsesivno-kompulzivnog poremećaja razlikuje od ovakvog bezazlenog provjeravanja jesu sljedeće činjenice:

• oboljeli se ne mogu oduprijeti ovim opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama iako su svjesni njihove iracionalnosti
• na ovakve aktivnosti troše najmanje jedan sat dnevno
• bavljenje opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama bitno narušava njihovo svakodnevno funkcioniranje

Opsesivno-kompulzivni poremećaj – lječenje

U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija, a najbolji rezultati postižu se kombinacijom ova dva pristupa. Kako se opsesivno-kompulzivni poremećaj često javlja istovremeno s drugim psihičkim bolestima, kod izbora načina liječenja treba uzeti u obzir i taj drugi poremećaj i njegove simptome.

Pesticidi u hrani – koliko su štetni, možemo li ih izbjeći

Svim osobama koje prepoznaju simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja se savjetuje konsultacija sa stručnjacima. Rješavanje problema na svoju ruku se ne preporučuje jer se situacija može dodatno pogoršati. Iako opsesivno-kompulzivni poremećaj ima hronični tok i traži dugotrajno liječenje, adekvatnim terapijskim pristupom tegobe osobe se mogu znatno umanjiti.